PTSD-1

Sinoc sjedoh da na miru pogledam film "Nebo iznad krajolika" (nisam ga stigao ranije pogledati) i ne sanjajuci sta cu dozivjeti. Kako i obicno biva upo frke prekinuse film i pustise reklame (za ftv je to normalna stvar). Uzmem daljinski i prebacim na bht, kad tamo imam sta vidjeti. Gost Dnevnika doticni vehabija Jusuf Barcic. Boze sacuvaj. Ne mogu da vjerujem. Pa zar su nasa drzava, drustvo i mediji spali na ovako niske grane. Dozvolili su jednom anonimusu, cije ponasanje i djela u zadnje vrijeme spadaju u zonu anarhizma, da drzi predavanja ovom napacenom narodu kako se treba ponasati.

- Vjerski, pa zar u toj nasoj Islamskoj vjerskoj zajednici nema neko da mu kaze: "Sine dragi, u vjeri nema prisile."??? E, moj reise Cericu, ne znas ni ti gdje udaras (doci ces i ti na red po pitanju ove teme).

- Politicki, pa zar u nasoj drzavi ne postoje mehanizmi koji mogu sprijeciti narusavanje javnog reda i mira???

- Medijski, pa zar u nasoj drzavi nema zasluznijih ljudi i vrijednijih spomena od ovog tipa, na bilo kom mediju. Brzo su zaboravljeni ratni heroji.

Sto se mene licno tice, moze taj Jusuf biti nadri Hafiz ili bilo sta drugo, ali ja bi mu najradje pustio prije ikakvog razgovora o Vjeri onu Merlinovu ratnu pjesmu "Gdje si bio ti, kad je bilo najteze!?!?" Dosao covjek nakon agresije, pardon, odnedavno za svijet gradjanskog rata, da brani Islam i da kaze da ovdasnji Muslimani nemaju veze sa vjerom i ne vole cuti Ezan.

Nedavno je dobro Latic, gostujuci u jednoj  emisiji FTV-a, nakon prikazanog snimka incidenata koje je doticni anonimus izazvao pred Carevom dzamijom, rekao voditelju emisije da ovakvi ljudi ne trebaju biti tema emisija nego neuropsihijatara.

Helem, da skratim. Ovo sto sam sinoc vidio ponukalo me je da pokrenem ovu temu "Ko je ko u Bosnjaka", pa da stvarno pokusam analizirati ko je ko. A, uporedo sa svakim postom objavljivacu po 10-ak imena poginulih branioca Sarajeva, kao usporedbu sa onim koje cu navoditi u svojim postovima, pa da se stvarno zapitamo ko je ko u Bosnjaka i vidimo koliko smo mi proklet narod.

1. Abadzija (Abid) Nazif 1942-1994

2. Abadzija (Avdija) Mensur 1972-1994

3. Abadzija ( ) Dzevad 1961-1993

4. Abadzija ( ) Nusret 1970-1993

5. Abaspahic (Avdo) HAnefija 1948-1994

6. Abaz (Ahmet) Alem 1956-1994

7. Abaz (Camil) Nusret 1953-1992

8. Abaz (Edhem) Izet 1953-1993

9. Abaz (Ibrahim) Ibrahim 1960-1992

10. Abaz (Ragib) Sejid 1950-1992

11. Abaz (Rasim) Alija 1961-1993

12. Abaz (Rzhem) Izet 1953-1993

13. Abaz ( ) Galib 1955-1992

14. Abaz ( ) Halid 1955-1992

15. Abaz ( ) Mirsad 1972-1992

Jednom davno, daleke 1992. godine bio sam tesko ranjen i doktor mi je rekao da pored nekih fizickih ostecenja, najgore je je to sto vjerovatno necu moci imati djece. Rekao sam: "Halal za Bosnu!". Nedugo potom ostao sab bez oca kojeg su cetnici  na najmostruozniji nacin pogubili. Rekao sam: "Halal za Bosnu!". Danas se pitam ko se to poigrao sa mojim halalom. I mnogim drugim halalima. Jeli to treba da nam cestitaju na gradjanskom ratu. Jeli treba da ne vjerujem svojim ocima!?!?! Jeli treba da sam sebi kazem nije nas niko napao izvan granica BiH!?!? Neko nam mora ovo objasniti. Neko mora objasniti likovanje cetnika, i ovih bosanskih i onih prekodrinskih. Znaju li ti koji bi nam trebali to objasniti, da ovakva presuda kakva jeste, je kamen temeljac za buduce agresije i genocide!?!?! Od sinoc mi u glavi odzvanja jedna recenica:"Velikim se Bogom kunemo da robovi biti necemo!". Laz! Laz!!!! Lagali su nas i nastavljaju lagati. Otisli su u Dejton 1995. godine na pregovore nikad jaci, a da se nisu nikad slabije ponasali. Vratili su se sa nedonoscetom (rs). Na zalost, od jucer to nedonosce je postalo i de facto stvarnost. Kakvo prebacivanje loptice za genocid sa srbije na rs? Nema od toga nista. Od jucer su oni trajna cinjenica na prostorima BiH. U stvari trajna cinjenica, medjutim dali na prostoru BiH to cemo tek vidjeti. Jer je definitivno i budali jasno da je pitanje postojanja BiH sada pod jos vecim upitnikom. Ovdje se je desio gradjanski rat, srbi su dobili ono sto su htjeli kroz taj rat i samo je pitanje vremena kada ce reci da je doslo vrijeme rastajanja.
Moraju nam objasniti!!!

A, sto se Evrope tice radi mene ne moraju fise nikakve reforme raditi kako bi se prikljucili Evropskoj uniji, jer ja ne zelim da budem dio nje. Ne ovakve kakva jeste. Evrope koja se pravi luda i slijepa i na osnovu toga kroji svoju neku "pravdu", da bi zadovoljila apetite cetnika.

A, gospodo sudije iz tzv. Medjunarodnog suda "pravde" i predsjednice istog Rosalyn Higins (zapamtite dobro ovo ime) daBogda djelili drzavu sa cetnicima, ali prije toga je stvorili kroz gradjanski rat i izdvojenim slucajevima genocida nad vasim narodima.

Na slici sam bio lud i mlad (sto bi rekao Pospanko), ali danas sam stariji i ludji i sto se mene tice bujrum cetnici da istjerujemo istinu na vidjelo.

Posljednje izjave Milorada Dodika ili popularnog Mice (kako ga nas Lagumdzija od milja zove), a koje se odnose na presudu medjunarodnog suda po pitanju tuzbe BiH protiv SRJ zbog genocida, mogu da iznenade samo neupucene i naivne. Ne znam koliko se sjecate, pa da vas podsjetim, taj isti Mico je u periodu agresije 92-96 na RBiH, bio stalni clan sumske skupstine cetnika na Palama. Odluke koje je ta skupstina donosila u vrijeme agresije svi mi smo vrlo dobro osjetili na svojoj koziAli isto tako moram napomenuti da su te iste odluke u 99% slucajeva donosene jednoglasno. Sto ce reci, da je jedan od onih koji je donosio odluke o istrebljenju i genocidu nad nama bio i Mica. Tako da me ne cude niti iznenadjuju ove, ne samo zadnje izjave, nego neke i ranije, ali me pravo cudi, a i bojim se sutnje nasih politicara koji bi barem morali reagovati.

A, sto se tice presude suda, to je vec druga prica. Niko ne zna kakva bi mogla biti, mada vecina predpostavlja (pozitivna za BiH). Po meni u svemu ovome ima jedan problem, koji se ogleda u masovnom lobiranju srba po svijetu a po pitanju presude, dok je sa nase strane ona stara politika: "Ma, jebe mi, se bice kako bude. Ja tu nista ne mogu promjeniti.". Strah me je da nas to ponasanje nekosta.

I na kraju da i ja porucim nesta Mici, mada cisto sumnjam da ce stici do njega. General Atif Dudakovic je heroj odbrane RBiH, jedan od najboljih generala koje je BiH ikada imala bez obzira na sve gluposti koje mu pripisujete, dok ste vi kvisling koji je i jos uvijek radi u interesu agresora na nasu BiH i nadam se da ce vam to, ako Bog da,  doci jednog dana glave. Kako vama, tako i svima onima koji stoje iza vas u stroju.

Sjecate li se Semira Fraste!? To vam je onaj nas heroj, nas Zlatni ljiljan koji dade svoji mladi zivot za slobodu grada i domovine nam, za bolje sutra. Nazalost, to bolje sutra nikad nije doslo. Zahvaljujuci pljuvanju svega onoga za sta su mnogi poginuli ili gubili dijelove svoga tijela, prije par dana ubijen je Semirov babo. Ubise hadziju Frasto Bajru. Pucala mu mala kujica u glavu. Nebih da se mijesam u ustragu "nadleznih organa" (nabijem ih na onu stvar), ali kako sam cuo radilo se o narkomanu i narkomanki. Eto, dragi moj Semire zasta si se i ti i mi borili.

SEMIR FRASTO (1973-1992)

Dnevni Avaz 07.02.2007. godine:

"Zatvor za Fatu Orlovic"

- Dovođenjem sedamdesetogodišnje starice povratnice na sud u RS, ponižen je institut suda i zgažena vjera u pravdu u BiH

"Ono sto u ratu nisu uspjeli pobiti, sada bi zatvarali"

- Atif Dudaković, bivši komandant Petog korpusa ARBiH; Istražni tim Tužilaštva će u narednih nekoliko mjeseci kompletirati podatke * Ako je i to cijena borbe za BiH, ja sam spreman da je podnesem

Cetnicko fasisticke vlasti, na privremeno okupiranoj teritorji RBiH (tzv. rs), stvorene i instalirane od strane agresora nastavljaju po svome sto me nimalo ne cudi. Ali, ono sto ne samo da me cudi nego i zaprepascuje, jeste nemar i ne reagovanje aktuelnih probosanskih vlasti na ovo sto se cini. Ne zelim prejudicirati, ali imam osjecaj da nam ti nasi vlastodrsci salju sakrivene signale da se spremimo na novi pokolj nebudemo li "slusali". Od strane cetnika ta prijetnja nije nikada ni prestajala, ali s obzirom da ovi nasi uhljupi nista ne rade, pitam se dali treba poceti sa ponovnim organizovanjem neke nove Patriotske lige!?!?. Cisto ono za nedao Bog.

Kao sto sam u proslom postu napisao, stvarno je ova nasa BiH zemlja cudesa. Iako sam u ranijim postovima to ovlas spomenuo ovaj put cu o tome malo opsirnije. Prije par dana sretnem svog dobrog prijatelja, kojeg dugo nisam vidio. Jebi ga, vremena cudna pa i mi sami. Haman, nema se vremena nizasta. On je inace 100% RVI. Decko u kolicima. I naravno kao svaki susret poslije duzeg vremena, ono gdje si, sta ima sta se radi i on ti meni prica izmedju ostalog kako je otvorio neku radnjicu za prodaju ortopedskih pomagala, invalidskih kolica, proteza itd. I ja ga naravno pitam kako ide? Kaze on meni, ma jebi ga jarane nije lako, evo sad sam dosao da pogledam neke kuglagere za rosle koji se mogu koristiti i za invalidska kolica jeftinije to ovdje nabavljati nego ih uvoziti, a i ubi ga konkurencija. Neka kazem ja, dobro da ima konkurencije pa makar i kad su nasi ratni invalidi u pitanju, svaki dinar koji ustede dobro im dodje. Medjutim tu i jeste problem. Glavnu mu konkurenciju pravi radnja iste namjene sa nazivom "Ortopedija International" u Dobrinji. Vlasnica te radnje je doticna Radmila Jojic. Tzv. "gospodja" koja je poslije agresije na RBiH dosla iz beograda, vidjela gdje se moze zaraditi dobra lova u BiH i otvorila gore spomenutu radnju. Nek je na cast i opcinskim i kantonalnim vlastima, a pogotovu svima onima koji kupuju kod nje ta pomagala pa ih daju nasim RVI. Malo nas je cetnik pobio.

Bosna i Hercegovina je stvarno zemlja cudesa. Veceras gledam Centralni dnevnik sa Senadom Hadzifejzovicem i u jednom momentu ide prilog o knjizi "Garibi". Gledam, a ne vjerujem svojim ocima. Knjiga govori o tzv. zlocinima mudzahedina u vrijeme agresije na RBiH. Na promociji knjige govore jedan od velikih "heroja sa puskom u ruci" za vrijeme agresije dr. Curak  i jos jedan takodje veliki "heroj sa puskom u ruci" Latic. A, knjigu je napisao tamo neki zenicki kvazi novinar-publicista, koji je eto po njima skupio hrabrosti da o tome pise jedanaest godina po zaustavljanju agresije.  Kazu svi skupa uglas da su ti ljudi Bosni i Hercegovini donijeli samo zlo i onda kao primjer navode njihove zlocine nad srpskim vojnicima u vrijeme agresije na RBiH. Izmedju ostalog u knjizi pise da su predstavnici srpske komisije za trazenje nestalih nekad nasli masovnu grobnicu srpskih vojnika sa 17 leseva i da je sve i jenom bila odsjecena glava. E, pa stvarno zlocin nad zlocinima. Samo se pitam, sta su ti srpski vojnici radili na teritoriji RBiH!?!?! Jebote, kako je krenulo jos za koju godinu pocece pisati o srpskim vojnicim a tj. cetnicima kao o svecima. Stvarno su nas malo pobili za vrijeme zadnje agresije.

19.09.1992. godine kisa je lila kao iz "kabla". Naredjenje je bilo da se ta kota mora zauzeti po svaku cijenu. Imao sam predosjecaj da ce se desiti nesto ruzno. Taj osjecaj me nije nikad prevario, jer sa imao iskustvo sa ranjavanjima sto se uvijek potvrdilo kao tacno. U takvim momentima jedino cega sam se bojao bilo je samo da me ne osakate. A, sto se tice ranjavanja vjerovatno nece biti ni prvo a niti posljednje. Vrijeme je prolazilo neumitno brzo. Dosao je i taj momenat. Krenulo je. Pucnjava, eksplozije, galama i vriska ranjenih. Zavrsilo se je brze nego sto je iko ocekivao. Kota je pod nasom kontrolom. Nakon javljanja da je zadatak obavljen putem motorole stize poruka: "Hamza, sifra je A10M3!!", sto je u prevodu znacilo cuvati novoosvojeni polozaj do jutra. Uslijedila je klasicna procedura kod osvajanja neprijateljskih polozaja. Preusmjeravanje foritifikacijskih polozaja na suprotnu stranu od one na koju su bili okrenuti, pretrazivanje rovova i zemunica itd. Nakon zavrsenog posla sjeo sam i zapalio cigaretu. Isti osjecaj koji sam imao pred pocetak napada jos uvijek me je drzao. Medjutim nista se nije desilo. S dozom radosti rekoh sam sebi da eto po prvi put taj moj neki predosjecaj nije bio u pravu. Iako je noc predugo trajala propracena sa ogromnom kolicinom kise, stiglo je i jutro. A, sa njim i jedinica koja ce dalje da cuva ovaj polozaj. Sa komandirom te jedinice izvrsio sam primopredaju i spremao se polako da se vratimo u bazu na zasluzeni odmor. Bili smo svi umorni i neispavani tako da smo jedva cekali da se povaljamo po krevetima. Taman kad sam krenuo, sa lijeve strane polozaja neko me je dozivao. Okrenuo sam se i ispred rova na nekih 50-ak metara od sebe ugledao sam oca sa prijateljem. On je bio pripadnik jedinice koja nas je smjenila. Mahao mi je i zvao me je da se pozdravimo. Iako se nismo vidjeli skoro mjesec dana, bio sam toliko umoran da mi se bilo mrsko ponovo penjati na uzvisenje, pa sam mu isaretio da cemo se vidjeti sutra. Pogledi su nam se susreli na cudan nacin i opet mi je proradio taj moj predosjecaj. Medjutim ovaj mu put nisam pridavao paznju. Jos jednom sam mu mahnuo, okrenuo se i sa svojim prijateljima krenuo nizbrdo. U tom momentu odjednom je doslo do pucnjave. Okrenuo sam se u pravcu gdje mi je bio otac. Imao sam sta vidjeti. Cetnik je stajao iznad mog oca i njegovog prijatelja i rafalao ih. Cekali su smjenu i izvrsili iznenadni napad. Stajao sam kao ukopan i gledao scenu. Cak nisam ni osjetio metke koji su fijukali iznad nasih glava i oko nas. Uzeo sam pusku u ruke i krenuo prema mjestu  gdje mi je bio otac. Imao sam osjecaj da sam poludio. Pao mi je mrak na oci. Osjetio sam samo neciju ruku na ramenu koja me je povukla nazad. Od siline povlacenja sam se okliznuo i pao. Ruka me je i dalje povlacila nazad. Uspjeli su me dovuci iza jednog drveta, koje nam je sluzilo kao nekakav zaklon. Pored mene je stajao moj najbolji prijatelj i galamio na mene govoreci mi: "Dali si normalan!?!? Hoces li i ti da pogines!?!?" Trznuo sam se i dosao sebi. Ubili su mi oca.

Sebi nikad necu oprostiti sto se nisam otisao pozdraviti posljednji put sa njim, iako bih i ja vjerovatno bio mrtav.  Nadam se da mu je dragi Allah dz.s. dao lijepi dzenet.

Preuzeto sa www.avaz.ba :

"Grupu Amerikanaca koji su krenuli na hodocasce u Medjugorje, u splitskoj luci otimaju islamski teroristi! S punim autobusom talaca planiraju pobjeci prema BiH, ali ih opkole hrvatski specijalci. Na tecnom bosanskom, vodja terorista Zijad postavlja uvjete. Nakon kracih pregovora, hrvatski specijalci savladaju bosanske teroriste i oslobadjaju Amerikance.
Nije ovo kratak sadrzaj nekakvog trecerazrednog holivudskog filma, nego scenarij vjezbe koju su hrvatski specijalci izveli u splitskoj luci. Glavne detalje vjezbe u udarnom terminu, u svom centralnom dnevniku, prikazala je u utorak Nova TV.
Svjesno ili ne, ovakvom vjezbom i ovako odabranim glavnim akterima, hrvatske vlasti zagazile su korak dublje u kaljugu opceprihvacenih stereotipa o opasnim muslimanima. Svom pucanstvu odaslale su poruku da "islamski teroristi" nisu vise samo ljudi s vrelog pustinjskog pijeska, iz nekakvih Iraka, Irana, Pakistana, Afganistana i ostalih "stana", nego ih eto tu, nekoliko kilometara uz Neretvu.
Nisu vise, dakle, prijetnja abu ovaj i bin onaj, nego su to Zijad, Sejo, Senad, Meho, Huso, Suljo ili Mujo iz BiH.
Organizatori vjezbe su s TV ekrana porucili kako su zeljeli da vjezba bude sto realisticnija. Zato su, valjda, tu Medjugorje i bosanski muslimani. Slucajnost, politicki previd ili ciljana provokacija?
Ako je vjezba već trebala biti realisticna, hrvatski specijalci su, recimo, mogli krenuti u lov na stvarnog teroristu Josipa Grbesa. On je priznao da je zbog mrznje prema muslimanima ispalio "zolju" na mostarsku dzamiju, pa pobjegao u Hrvatsku. Realnije price o teroristickoj opasnosti ne moze biti."

Stvarno su pretjerali!!! Medjutim to je jos uvijek njihov problem i nije toliko veliki, koliki smo mi sami. Samo me interesuje jedna stvar, zasto ovu vjezbu nisu radili, a potom je pokazivali u vrijeme turisticke sezone?! Pa, zato sto znaju da im vecinu turista i zarade od istih cine upravo Bosanci tj. Bosnjaci. Medjutim oni nisu glupi, ali sto smo mi to je posebna prica. Danas cu pisati o ovome i pokusati objasniti da ne treba da idemo na njihovo "more", jer mi smo za njih teroristi, ali isto tako znam da ce to da bude uzalud, jer ce se vec sa pojavljivanjem prvih proljetnih suncanih dana, tamo negdje od 1. maja, kolone "terorista" uputiti ka tom njihovom "moru". Jedina razlika u tom momentu izmedju ovaca i onih koji budu isli, bice ta sto "teroristi" ne bleje. Ja jedno sigurno znam, da moja noga vise nece krociti na njihov teritorij. Cak cu da obavijestim prijatelje iz vremena borbe za odbranu Dubrovnika, da njihova drzava za mene vise ne postoji, pa ako nista ono kao "prijateljska". Njima svaka cast, ali ne vidjeh niti jedne reakcije na ovu vjezbu.

Zato od iduce godine, pravi Bosanci i Hercegovci kojisebi ne mogu priustiti odlazak na more u Tursku, Ekipat, Tunis i drugdje, pravac nase lijepe planine i rijeke, a ovce ce opet pravac njihovog "mora".

U periodu od 01. do 07.10. sam boravio u Dubrovniku. Ali nisam bio na odmoru. Pozvan sam na obiljezavanje 15. godisnjice napada na Dubrovnik od strane srbo-crnogorsko-cetnicke armade. Isao sam sa jos jednim prijateljem iz tih dana. On je iz Mostara. Stigli smo rano ujutro 01.10. oko 07:00 sati. Bilo je rano da se pojavljujemo bilo gdje, pa smo se zaustavili podno Brgata (brdo blizu Dubrovnika). Parkirao je auto, izasli smo iz njega i ja sam mu odmah rekao: "Ja idem gore!!". Pogledao me je cudno, kao da ne vjeruje da cu to da uradim. Krenuo sam se penjati uz brdo. Sa svakim korakom ubrzavao sam penjanje. Cilj mi je bilo drvo nalik na gljivu koje se je nalazilo na samom vrhu. Imao sam osjecaj da sam stigao u roku jedne sekunde. Tu se je nalazio bunker u kojem smo boravili tog 01.10.1991. godine. Danas ga vise nema, ali ima dijelova kamenja koji podsjecaju na ta vremena. Stao sam tacno na mjesto gdje se je nalazio. Svitalo je. Bio je lijep dan. Isiti kao onaj 1991. godine. Zazmirio sam. Pred ocima su mi prolazile slike iz tog vremena. Odjednom sam se nasao u njemu. Eksplozije, pucnjava, galama, bombe, granate..... Gamad je nadirala sa svih strana. Uzvracali smo svom snagom. Odjednom sam cuo glas: "Opkoljeni smo!!!" Pogledao sam u Toncija. Nekada konobar, danas bojovnik. Bio je stariji od mene 12-ak godina, ali nikad me nije gledao kao mladjeg. Iako sam imao 18 godina, prihvatao me je kao da sam mu vrsnjak. Izraz lica mu nije odavao nista. Niti strah niti hrabrost. Iako je trajalo manje od minute,menije je izgledalo kao vjecnost. A, onda je samo prozborio: "Pucaj!!!" Stegao sam pusku najjace sto sam mogao i nastavio pucati. Vise nisam gledao gdje pucam niti sam trazio cilj. Pucao sam nasumice i bjesomucno. Krajickom oka sam primjetio da je nesto crno proletjelo i palo medju nas. Koliko se sjecam u isto vrijeme smo pogledali prem atom predmetu. Bila je to bomba. Ubrzo je uslijedila eksplozija. Ranjen sam. Jaka bol u grudima, rukama i nogama. Ista me je vratila u stvarnost. Pogledao sam oko sebe. Prijatelj iz Mostara stajao je pored mene. Nasmijao se je. Shvatio je o cemu se radi. Ispruzio je ruku, a na dlanu mu je stajao zahrdjali geler neke od granata. Donijeo sam ga sa sobom u Sarajevo. Na njemu danas, ispisano flomasterom, pise 01.10.1991. godine.........